Hedonistička i druga zapažanja

nedjelja, 09.12.2007.

Društvo je pojelo pojedinca

Društvo je zaista fenomen, to je oblik ljudske organizacije koji zaslužuje divljenje i poštovanje. Nevjerojatno je kako ljudi već tisućama godina uspješno žive u društvu i poslušno slijede zakone, pravila, norme, tradiciju, običaje...sve ono što jedno društvo čini cjelinom. Države su se raspadale, civilizacije nestajale, ali društvo je i dalje jedini oblik suživota koji ljudi preferiraju i u kojem ostaju.

Previše nas je da bismo pobjegli jedni od drugih pa smo na neki način prisiljeni na suživot, ali kako to da se društvo stoljećima odupire anarhiji i preživljava tako pedantno i temeljito uređeno? Zakoni se krše, ali se takvo ponašanje kažnjava. Običaji se prenose s koljena na koljeno iako ih neki ne žele slijediti. Nepisana pravila ponašanja se najčešće poštuju bez prigovora, a eventualni prigovori pojedinaca ne utječu na ponašanje društva u cjelini. Čovjek je dakle dio društva - ovog ili onog - čija pravila poštuje i slijedi. Isključuje li identitet društva identitet svojih pojedinaca?

Znači li to da nesvjesno moramo izabrati između svojih potreba i dobrobiti ljudi oko nas? Možda ne na prvi pogled, ali često je to tako. Ima toliko stvari koje bih voljela raditi ili si dozvoliti, ali me društvo ograničava. Nameću mi se uloge dobre studentice, vjerne djevojke, uzorne kćeri, tople majke, brižne sugrađanke, vrijedne zaposlenice... Tu baš i nema mjesta za one užitke o kojima govori Aristip kad kaže: “The art of life lies in taking pleasures as they pass, and the keenest pleasures are not intellectual, nor are they always moral.”

Kojim putem krenuti? Imam li hrabrosti živjeti na margini? Društvo neće tolerirati moje sebične poteze i odudaranje od običaja po kojima sam uostalom i odgojena. Ako zanemarim fakultet - prijeti mi nezaposlenost. Ako odlučim ne udati se - ostarit ću sama i sažalijevat će me. Ako počnem govoriti ono što uistinu mislim - ljudi će me izbjegavati. Ako se suprotstavim autoritetu - mogu me kazniti. Tako je to danas... Svi te u najmanju ruku čudno gledaju ako odudaraš od uobičajenog.

Srećom pa imam istomišljenika... Oni prepoznaju tu umjetnost življenja i traže je malo dublje u sebi. Ovo o čemu pišem nisu neka pusta filozofska sranja već svjetonazor koji život čini zabavnijim ako ga već ne može produžiti. Kad pogledaš u svoju dušu naći ćeš svašta. I Boga i strah i snove i ideale i ljutnju i komplekse i maštarije. Društvo tu ladicu radije drži zatvorenom. Društvo nudi sjaj i nečije tuđe snove.

I ja sam dugo sanjala te tuđe snove, ali su mi dosadili. Ne znači to da sam ja nikakav radikalac i anarhist, ali definitivno počinjem češće gledati u svoju dušu, a rjeđe u ogledalo.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv